Kolektivni radni sporovi

Kolektivni radni sporovi su takvisukobi koje poslodavac i zaposlenici nisu mogli rješavati međusobno pregovaranjem. Oni su općenitije od onih koji utječu na interese pojedinog zaposlenika.

Kolektivni radni sporovi razvrstani su prema različitim kriterijima. Na tu temu podijeljeni su na:

- one koje nisu vezane uz regulaciju kolektivnih ugovora;

- one koje se javljaju oko provedbe ili sklapanja sporazuma.

Kolektivni radni sukobi su upali zbogpromjena ili uvjeta zapošljavanja poslodavca. A također kada odbije uzeti u obzir mišljenje tijela koje predstavlja interese podređenih, u vrijeme donošenja nekog normativnog čina. Takvi sporovi mogu "izbiti" u bilo kojoj organizaciji. Zahtjevi podređenih u ovom slučaju su glavni predmet neslaganja. Poslodavac i tijelo koje zastupa radne ljude su stranke ove vrste spora. Ne može se pojaviti na sektorskoj, teritorijalnoj ili regionalnoj razini.

Kolektivni radni sporovi ove vrste susukoba interesa (tj. ekonomskog), jer postoji sukob različitih gledišta poslodavca i zaposlenika. Obje strane nastoje uspostaviti takve uvjete aktivnosti koje bi im bile najkorisnije. Istovremeno, žele ih popraviti stvaranjem normativnog akta s odgovarajućim sadržajem. Ali nitko nema zakonsko pravo na takve postupke.

U praksi, druga grupa sporova je češća. To je zbog funkcioniranja mehanizma socijalnog partnerstva. Ti sporovi, iako nastaju u vezi s procesom sklapanja kolektivnih ugovora, i dalje su heterogeni. Stoga su, pak, podijeljeni u dvije kategorije:

- one koje proizlaze zbog promjene ili sklapanja kolektivnih ugovora;

- one koje proizlaze zbog usklađenosti ili nepridržavanja obveza iz kolektivnog ugovora o radu.

Prva se kategorija odnosi napregovori. Predmet ovog spora je neki uvjet ili uvjeti normativnog čina. One se mogu odnositi na, na primjer, sastav povjerenstava koja će pregovarati ili definiranje njihovog postupka.

To su sukobi interesa. Bilo koja faza pregovora može biti zaustavljena od strane njih. Onaj tko će djelovati kao stranke u sporu ovisi o razini na kojoj se događa. Može biti poslodavac i tijelo koje zastupa interese podređenih. Na regionalnoj, saveznoj razini, jedna strana je udruga poslodavaca, a druga su sindikati.

Sporovi koji proizlaze iz izvršenjaKolektivni ugovori su sukobi zakona (tj. Pravni). Pojavljuju se kada poslodavac ne ispuni prethodno preuzete obveze. Mogu se pojaviti i zbog izmišljenog ili stvarnog kršenja prava podređenih koji proizlaze iz tumačenja kolektivnog normativnog čina. Sukladno tome, njihove stranke su sljedeće: tijelo koje zastupa podređene, a poslodavac koji nije izvršio ili nepošteno izvršio uvjete propisane kolektivnim ugovorom.

Konflikti ove vrste nastaju samo na razini određene organizacije.

Rusko zakonodavstvo (za razliku odmodeli usvojeni u inozemstvu) uspostavlja jedan postupak za rješavanje sporova bilo koje kategorije. U zemljama s tržišnim gospodarstvom, sasvim drugačiji pristup. Tamo se postupci mirenja primjenjuju samo pri rješavanju "sukoba interesa". Ako su radnička prava u početku osigurana potpisanim kolektivnim ugovorom, onda se ne mogu vratiti u sudski nalog.

U našoj zemlji sve se događa drugačije. Iako je jedinstven postupak za rješavanje radnih sporova svih vrsta sljedeći korak na putu promjena. Možda će mnogo promijeniti završetak reforme pravosuđa. Nadamo se da će tada razmatranje radnih sporova o interesima i pravima provesti kroz različite postupke.