Poligamija je znak poraza ili norme?

Pitanje poligamije jedno je od najkontroverznijihsuvremenom svijetu. Ima li muškaraca ili žena? Je li prihvatljivo u društvu ili bi trebalo ostratiti i progoniti? Pokušajmo razumjeti zamršenost pitanja.

O terminologiji i povijesti

Poligamija ili poligamija je tzvpoligamija ili "brojni brakovi". Ova definicija ima tu riječ izvorno. Međutim, u društvenom smislu, stekla je još jedno tumačenje: izražen interes za suprotni spol. U različitim kulturama pitanje mnoštva seksualnih partnera je neodređeno. Na Istoku, od antičkih vremena, prihvaćeno je da muškarčeva obitelj ima najmanje 3 žene. U većini slučajeva, njihova poligamnost nije manifestacija seksualne aktivnosti, već pitanje prestiža. Što je više žena koje je čovjek mogao materijalno osigurati (hraniti se, pružati sklonište i odjeću, ukrase), to je veći društveni status određen. Stoga su ogromne hareme s nebrojenim konkubinama osim službenih žena. Štoviše, u vremenima ratova, unutarnjih sukoba, kako bi se osiguralo legitimni kontinuitet državne moći, važno je da istočni vladar ima mnogo djece. U tom je slučaju poligamija hitna nužnost uvjetovana okrutnim stvarnostima vremena, nedostatkom potrebne razine medicine i ostalim uvjetima.

Religija Istoka to odobrava i podupiretradicija iz vremena uspona islama sve do danas. Istina, nije u svim zemljama zakonski sada, ali de facto, primjerice, u Turskoj, cvjeta. U Africi je poligamija dopuštena zakonom. U europskoj kulturi postoje različite tradicije. Bilo je skok iz poligamije obitelji koja se sastojala od dva supružnika. A ako, na primjer, u drevnoj Judeji, muškarci su imali pravo uzeti u svoje kuće, pored svojih supruga, konkubina, a kasnije i uspostavom kršćanstva, bilo kakve veze sa strane bile su percipirane kao kršenje moralnih normi.

U primitivnom društvu, kada je riječ o preživljavanjustoji na prvom mjestu, norma je poligamna. To je odredilo mogućnost da se roda ne uništi. No, daljnja Europa je otišla iz tih vremena, postalo je strože pravila i okvire. Monogamija je dobivala zamah, a svaka "lijevo" kampanja službeno je osuđena kao kršenje pristojnosti, poput izdajice, bludništva. Međutim, javna moralnost bila je selektivna. Muško poligamije prepoznato je kao jedan od načina da pokaže svoju biološku održivost, muškost, temperament i druge osobine. Ako žene koje vole pozornost suprotnog spola i seksualne zabave, zove prostitutke, progone i kažnjavaju, tada su muškarci obično povećali svoj ugled u očima društva, njihovom prestižu.

U onim godinama kada je autoritet crkve bio u porastu,javna moralnost je donekle teško procijenila slobodu muškog ponašanja. U vremenima veće sekularne slobode, ljubav snažnijeg seksa izazvala je odobravanje i opskrbivanje osmjeha. I poligamnost žena uopće nije prepoznata niti odobrena. Iznimke se mogu smatrati doba seksualnih revolucija.

Pogled na pitanje s gledišta modernosti

Danas, koncept privatnog, osobnog života,osobni prostori postaju sve češći. A seksualni odnosi prije braka, kao i brojne ljubavne veze, sve su manje uređeni javnim mnijenjem. Ta nam je sloboda omogućila da saznamo zanimljiv detalj: žene nemaju manje potrebe za različitim odnosima od muškaraca. Općenito, prema tvrdnjama istraživanja u području sociologije i seksologije, poligamija kao takva nema rodnu orijentaciju. U svom čistom obliku, to je biološki fenomen. Među muškarcima i ženama postoje monogamni muškarci. Kao i ljubiti pojedince. Samo netko ima hrabrosti ostvariti svoje seksualne i biološke sklonosti, ali netko ne. Prema tome, u modernom europskom svijetu pitanje ženske i muške poligamnosti je svedeno na individualne, osobne potrebe i sklonosti svakog pojedinca.